undefined *Kratko je. očekivala sam da će biti duže, ali kako ej tako je-kratko ali slatko undefined



* * *



I've heard there was a secret chord
David played and it pleased the Lord
But you don't really care for music, do ya ?
Well it goes like this:
The fourth, the fifth, the minor fall and the major lift
The baffled king composing Hallelujah

Hallelujah, Hallelujah, Hallelujah, Hallelujah

Your faith was strong but you needed proof
You saw her bathing on the roof
Her beauty and the moonlight overthrew you
She tied you to her kitchen chair
She broke your throne, she cut your hair
And from your lips she drew the Hallelujah

Hallelujah, Hallelujah, Hallelujah, Hallelujah

Oh baby I have been here before
I've seen this room and I've walked this floor
You know I used to live alone before I knew you
And I've seen your flag on the marble arch
And love is not a victory march
It's a cold and it's a broken Hallelujah

Hallelujah, Hallelujah, Hallelujah, Hallelujah

Well there was a time when you let me know
What's really going on below
But now you never show that to me do you
And remember when I moved in you
The holy dove was moving too
And every breath we drew was Hallelujah

Hallelujah, Hallelujah, Hallelujah, Hallelujah

Well maybe there is a God above
But all I've ever learned from love
Was how to shoot somebody who outdrew you
And it's not a cry that you hear at night
It's not somebody who's seen the light
It's a cold and it's a broken Hallelujah

Hallelujah, Hallelujah, Hallelujah, Hallelu
Hallelujah, Hallelujah, Hallelujah, Hallelujah


* * *


Prvo poglavlje


Kolodvori su uvijek bili mjesta koja sam voljela. Voljela sam miris pobješnjelih para koje se kroz tisuće melodičnih zvukova šire iz dugih dimljaka.

Voljela sam kolodvore jer su bila mjesta na kojima su se događale velike prekretnice, barem sam ja tako smatrala. Mjesta za novi početak, gdje svoje osjećaje možeš strpati u jedan vlak, te ih poslati daleko na sjever, gdje te više nemogu ozljediti. Kolodvori su mjesta za novi početak, gdje možeš odbaciti staro i uzeti onovo, i tako uvijek iznova.

Izlazim iz vlaka, moja cipela stane, na već od pretjeranog gaženja, izglancani pod Londonskog King Crossa. 'Ogroman kolodvor' pomislih i nasmiješih se, nešto što nisam napravila već dugo vremena.

U ruci nosim jedan pohabani stari kovčeg, prepun odjeće, snova i ambicija, koji kada se otvori miriše na nove početke i prilike koje tek dolaze. Prugasta postava i par haljina s milijun resica, nešto rublja i uspomena, te novac, ukraden sinoć, iz najdoljnje majčine ladice s rubljem, pažljivo sakriven u jednoj čarapi.

Sunce dopire kroz vitraj u ogroman King Cross i kupa moje lice u bezbroj tisuća novih osijećaja i boja, nikad viđenih, nikad osijećanjih, nikad ni zamišljenih. Kao da sunce ne sija tako u Watlingtonu, kao da je ovo neko novo sunce koje vrišti 'Sreća', svaki puta kada se pojavi iza oblačnih kulisa, koje pokrivaju nebo nad Londonom..

Svuda oko mene prožire se galama i buka, milijun novih mirisa, zvukova i čuda koja čekaju da budu otkrivena, dok tiho, u svome tajnom omotaču, čekaju slijedeću žrtvu. Ovdje na 'Crossu je uvijek ludnica, prodavači raznih tričarija, ljudi s kovčezima koji jure kako bi uhvatili vlak koji samo što nije krenuo, i djeca koja se igraju, ne obazirući se na uobičajnu gužvu oko sebe. Pa da, Cross je bilo ludo mjesto, kao stvoren za nove početke, skoro toliko ugodan da ga ne želim napustiti, daje neki čudan osjećaj majčinske sigurnosti, koju nijedno dijete ne želi napustiti.

Ali, uvijek dođe vrijeme za rastanak, sve priče privremeno moraju završiti, tek toliko da bi nove mogle početi.

Izlazim iz kolodvora, kroz širok luk vrata u novi svijet, u novi život, u svoj, dugo očekivani novi početak, po svoje prilike koje trebaju doći.

Udišem, pomalo težak zrak Londona ispunjava mi pluća. Pomalo sjetno, jer je zrak u mome rodnom kraju puno svježiji, ali Londonski zrak je još uvijek Londonski zrak, što ga čini posebnijim od bilo čega. Udišem ponovno, ma zrak i nije toliko loš, pomiješam sa zvukovima automobila i sirena koje trube neopreznim prolaznicima.

„Gdje sada?“ upitala sam se tiho, ispod glasa. Nisam baš imala sve isplanirano, iako se plan za sad činio uredu 'Jutarnji vlak za London, Iskrcavanje na King Crossu, pokušati naći kakav posao'

Danas mi je bio osamnaesti rođendan, moji roditelji se sada vjerovatno bude, a kuharica sigurno već peće rođendansku tortu. Pitam se kako će reagirati kada shvate da me nema. Hoće li majka ispustiti tihi vrisak, spustiti se u očevo naručje i početi ridati. Sigurno. Ali više me zanimao on. On zbog kojega sam i pobjegla, zbog njegovih posjeta u moju sobu, navečer, kada bi se vratio pijan iz gostione. Dok me, obavijen smrdljivim parama alkohola udarao do besvjesti, i nije stajao do jutra, kada bi se probudila s bezbroj masnica. Dobra haljina prekriva masnice, ali ožiljci na duši ostaju zavijek.

Sve sam svoje sa sobom nosila, i nije mi nitko drugi bio potreban, jer znam da ću sama uspijeti. Pomislila sam na rodni Watlington, na jutra koja sviću nad predivnim šumovitim brežuljcima i nisam mogla izbjeći osjećaj nostalgije, ipak, nedostajat će mi mali dio svega toga.

„Gospođice, trebate li pomoć?“ upitao me glas, hrapav, dovoljno jak da se razbere kroz prometni kaos Londona

„M-molim?“

„Upitao sam vas trebate li pomoć?“ ponovio je. Okrenula sam se prema smijeru odakle je glas dopirao. Pripadao je muškarcu, u tridesetima, čudno dotjeranim za ovaj dio grada. U odjelu s pripadajućim šeširom i svilenim rupcem utaknutom u đep.

Njegovo lice, dovoljno obično, da se možda nebi prepoznalo u gomili, bilo je usmjereno prema meni. Smeđe oči, ravan nos i tanašna usta, koja su se razvukla u osmijeh, dok su njegove oči bježale s moga lica na tijelo i natrag.

„Pa, svaka pomoć je dobrodošla gospodine, nova sam u gradu, malo se teško snaći u početku...“

„Ah...“ ispustio je izdah koji je sličio riki lava „...da naravno, nezgodno je. Tražite li možda posao?“

Osjećala sam se pomalo čudno, nepoznati mi čovijek, na ulici nudi posao, ali ipak, trebala sam nešto od čega ću živjeti.

„O kakvom je poslu riječ?“, nasmiješila sam se širokim smiješkom.

„O poslu kao stvorenom za mlade dame poput tebe“, koketno mi je odgovorio s smješkom.

„A to je...?“ ponovno sam upitala

„Posao plesačice, naravno, ako imaš talenta može i pjevačici i konobarice, uglavnom svašta. Plaća je dobra, a smještaj i hrana su osigurani, jedino bi trebala djeliti sobu s još jednom djevojkom. Taj posao, da ti iskreno kažem, taj ti je posao prilika za koju bi se mnoge ubile“. Iz kaputa je izvukao kutiju cigareta, zapalio je jednu, te meni ponudio kutiju.

„O kolikoj je plaći riječ?“ upitala sam, uzimajući jednu cigaretu iz kutije.

„Pedeset funti na tjedan i sve napojnice koje dobiješ..“, upalio je upaljač i približio ga mojoj cigareti. Povukla sam dim.

„Uredu, a gdje je klub? I jel mogu odmah danas početi raditi?“

„Nedaleko od ovdje, a radit možeš već večeras ako imaš prikladnih haljina“

Potvrdno sam kimnula glavom i zaputila se s njim u smjeru suprotnom od kolodvora.

„Da ti ponesem kovčeg“ upitao je pružajući ruku da preuzme kovčeg.

„Naravno...“ rekla sam pružajući ruku kako bi mogao preuzeti kovčeg. Kad je uzeo kovčeg ruke su nam se na trenutak dotaknule, bacila sam brzi pogled prema njemu, primjetivši da me gleda.

„Oprosti“ rekao je brzo, približivši kovčeg bliže sebi.

„Nema veze...“ rekla sam kroz širok smiješak „...nego mogu li te nešto pitati?“

„Naravno“,

„Pronalaziš li sve svoje plesačice na kolodvoru ili sam ja iznimka“. Glasno se nasmijao, smijehom koji je neodoljivo podsjećao na lavež, nekakvog pitomog lava, koji se još nije upoznao s nepoznatom i neprijateljskom okolinom koja ga je okruživala.

„Mah, ti si prva, inače stavim oglas u novine“ objasnio je.

„Inače, zovem se Jane“ rekla sam nakon duge stanke.

„Robert, ali zovi me Robbie, apsolutno svi me zovu Robbie“

Pogledala sam ga još jednom, bio je sasvim simpatičan lik, prepun energije, nešto što se ne viđa često na licima bezizražajnih Londonskih muškaraca. Nasmijala sam se.

„Klub je tu iza ugla, nema još dugo“ rekao je. Pogledala sam uokolo, nalazili smo se negdje u blizini Londonskog sveučilišta, sudeći prema hrpi studenata koji su nas zaobilazili na ulici. Nisu imali pojma koliko im je život bezbrižan, dok potpomognuti novce koji im njihovi bogati očevi šalju uživaju u životu.

„Tu smo“ prošaptao je Robbie pokazujući na klub, koji nije izgedao mnogo bolje od ostalih londonskih pubova. Otvorio mi je vrata.

Ušavši u klub, osjetila sam nešto što nisam osijetila dugo vremena. Bio je to čudan osijećaj, nešto sasvim nepoznato i zastrašujuće, a u isto vrijeme poznato i zadivljujuće. Nešto poput mirisa svježeg kruha, kojeg je pekla Nana, huharica, dok sma još bila mala. Kao divlji makovi na livadi, na kojoj sam se uobičavala igrati. Ušavši u klub, naglo, i sasvim nenadano osijetila sam ubod, sreće i veselja, osijetila sam se kao da sam napokon doma.

Cijelo iskustvo je bilo stvarno čudno, jer dovraga, tek sam stupila nogom u klub, ali jednostavno sam se osjećala kao da napokon negdje pripadam, kao da postoji mjesto na zemlji, na kojemu sam napokon sigurna.

Sam klub nije bio ništa posebno, u jednu ruku. U drugu, bio je najposebnije mjesto koje sam ikada posijetila.

Stolovi i stolice natrpane, a prostor između njih je bio teko toliki, da su se konobarice mogle provlačiti između. Mala pozornica, osvijetljena blagim svijetlima, upućenim točno u središte gdje je stajao mikrofon, obavijem nekim mističnim strujama, koje kao da su činile da mikrofon, poput kipa kakvog sveca, obasjavajući klub čudesnom energijom uzvišenja.

Odmah sam znala da će ovo postati moj dom, ako ne zauvijek onda barem na neko duže vrijeme, barem sam se tako nadala.

„Sviđa ti se, mala?“ upitao je Robbie kratko, te ponosno, poput oca ispršenih prsa, pogledao po klubu. Nisam rekla ništa, samo sam kratko i sigurno klimnula glavom.



**Ovaj post posvećujem Mai, koja je izradila ovaj dizajn (koji je naprosto sve što sam ikad željela od blog dizajna), i mojoj Aethe koja je trpila sve moje živčane slomove (ne samo oko ove priče već i općenito), HVALA IM!